Zaposlenje za žene sa iskustvom nasilja

10. October 2018.

N.N. je godinama bila žrtva fizičkog i psihičkog nasilja, ostala je u braku jer je sin pretio da će se ubiti ukoliko napusti supruga. I posle razvoda morala je da ostane u istoj kući s nasilnikom.  N.N je 17 godina bila izložena psihičkom nasilju. U procesu je razvoda, sin  ima zdravstvene probleme i živi u Domu za decu sa razvojnim poteškoćama. N.N. dugi niz godina trpi fizičko nasilje koje se više puta završavalo težim telesnim povredama. Ima dvoje dece i korisnica je socijalne pomoći.

Ovo su iskustva žena koje su učestvovale u Projektu Zapošljavanje žena  - „Samostalan život“ u Vranju. Posle 20 godina rada i sa 15 godina iskustva u borbi protiv nasilja nad ženama Odbor za ljudska prava/SOS telefon Vranje za nepuna tri meseca je uspeo da evidentira poslodavce, angažuje četranest žena na obuci za rad i zaposli čak njih jedanaest. Jedna među njima dobila je posao na neodređeno vreme, njih četiri su po okončanju projekta ostale kod poslodavca po osnovu Ugovora o radu. Posebno ohrabruje činjenica da je odluku o nastavku radnog angažovanja na poslovima u tekstilnoj, obućarskoj, prehrambenoj i ugostiteljskoj industriji poslodavac doneo potpuno samostalno. Učesnice projekta imaju između 25 i 50 godina, među njima osnovnu školu je završilo sedam žena, srednju  školu pet žena a visoku stručnu spremu imaju njih dve.

 “Iz iskustva u radu SOS telefona Vranje znamo da su najvećem broju žena potrebne ekonomska sigurnost i samostalnost  kako bi prekinule život u nasilјu odnosno kako bi samostalno nastavile život i brigu o deci. U periodu dok su u Sigurnoj kući, kada su istraumatizovane zbog preživlјenog nasilјa ili dok prave planove kako da napuste nasilnog partnera, osnovni problemi ovih žena su bezbedno zaposlenje i redovna mesečna zarada kako bi obezbedile osnovne uslove za život. Zaposlenje za žene sa iskustvom nasilja doprinosi njihovom većem samopouzdanju i jačanju kako bi se oduprle eventualnom povratku u krug nasilјa” – kaže koordinatorka projekta Suzana Antić Ristić.

„Htela sam ja odavno da ga napustim. Ali, gde da idem, moja porodica nema uslova da meni i mojoj deci pomaže. On to dobro zna. Najviše me boli kad kaže da nemam nikoga da mi pomogne. Kad mi kaže „Sa tvojom platom nemaš ni za cigarete za mesec dana. Nigde ti nećeš da ideš. Još treba da me moliš da ostaneš ovde“ – svedoči jedna od učesnica projekta. Pored straha za svoju i bezbednost svoje dece žene koje su trpele ili i dalje trpe nasilje prilikom zapošljavanja se susreću sa velikim izazovima. Najčešće ne ispunjavaju uslove poslodavca za dobijanje posla, nemaju radno iskustvo, a za dobar deo njih, iako su novčana socijalna davanja minimalna ipak su sigurniji izvor prihoda od neizvesne plate. 

S druge strane ni poslodavci nisu dovoljno motivisani. “One često odsustvuju sa posla zbog brojnih  postupaka pred pravosudnim organima i nadležnim institucijama zbog zaštite od nasilјa, ili kako bi brinule o deci koja su vrlo često maloletna. Često ih nasilnci prate ili uznemiravaju na radnom mestu. Sve to remeti redovne radne obaveze. Psihički su iscrplјene, umorne od dugogodišnjeg života u uslovima nasilјa i ponekad nemaju dovolјno snage da izdrže zahteve aktivnog procesa rada u komapnijama koje imaju stroge kriterijume za zaposlene” – kaže Suzana Antić Ristić. I dodaje: “U našoj zajednici na jugu Srbije, u najsiromašnijem delu Srbije, tranzicija je utihnula mnoge velike fabrike u oblasti tekstila, obućarstva koje su po profilu proizvodnje svojevremeno zapošljavale veliki broj žena. Danas, žene nemaju lako dostupna radna mesta. Samostalan život žene koja napusti brak ili bračnu zajednicu zbog nasilja je ovde i danas obeležen društvenom etiketom da „nije umela da sačuva brak“. Hrabre žene, koje prekinu nasilje, u nemoći da obezbede posao u kontinuitetu i dostojan život, postaju plen „života od socijalne pomoći i dečijeg dodatka“ koji ih vremenom „nauči“ velikom životnom odricanju”.

Projekat Zapošlјavanje žena „Samostalan život“ obezbedio im je psihosocijalnu, pravnu podršku i podršku pri zapošlјavanju koja obuhvata poslovnu orijentaciju, obuku na radu i bezbedne prilike za zaposlenje žena koje imaju iskustvo nasilјa u porodici i partnerskim odnosima na teritoriji grada Vranja. Pritom posebna pažnja posvećena je tome da vrsta proizvodnje i radno mesto odgovaraju radnim mogućnostima žene.

Tim Odbora za ljudska prava Vranje i SOS telefona Vranje organizovao je sastanke u preduzećima i u direktnom razgovoru jasno potencirao koju kategoriju žena zastupa. Na licu mesta su sagledali uslove rada, ali i direktore, njihove saradnike i njihove reakcije. “Ovi prvi sastanci sa poslodavcima su bili pravi informativni razgovori koje smo mi sa SOS telefona iskoristile za “blic” edukaciju o svim potrebama, pratećim obavezama i životnim problemima žena koje žive u nasilju ili koje su prekinule porodično-partnersko nasilje i sada se bore za opstanak, nastavak dostojnog  života” – kaže koordinatorka Suzana Antić Ristić i naglašava “sa poslodavcima smo dogovorili, i oni su to poštovali, da u preduzeću ne prenose informacije o kategoriji žena koje dolaze na obuku, odnosno da su neke žene korisnice Sigurne kuće. Sa poslodavcima smo potpisali Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji u kom smo definisale detalje angažovanja ove ranjive grupe žena. Nastojale smo da Ugovor bude što više u njihovu korist”.  

Nisu međutim svi poslodavci bili spremni da se uključe u projekat. “Jedan broj poslodavaca nije bio spreman da obezbedi “fleksibilna” radna mesta, gde izostanak žene ne bi remetio tok proizvodnje i rada. U prvom razgovoru su dominirali patrijahalni stavovi prema ovoj grupi žena, umanjivanje težine posledica i nasilja nad ženama. Sa nekima nismo mogli da se razumemo. “Zašto žena dobija batine? Jer, razlog uvek postoji”. U jednoj privatnoj firmi, čija vlasnica je žena, posle gomile razumevanja o čemu pričamo, dobile smo pitanje “A, koliko godina te žene imaju. Jer, nama trebaju mlađe žene, pa da se kroz rad izgrade u dobre radnice”. Tu smo prekinule sastanak i predložile da tim SOS telefona Vranje realizuje radionicu o rodnom nasilja u porodici i partnerskim odnosima za menadžment te firme” – kaže koordinatorka Odbora za ljudska prava i SOS telefona u Vranju.

Projekat Zapošljavanje žena „Samostalan život“ zahtevao je i koordinaciju organizacija civilnog društva s lokalnom samoupravom i državnim instutucijama. U Odboru za ljudska prava /SOS telefon Vranje saradnju sa loklanom samoupravom ocenjuju korektnom, navode i da je Centar za socijlani rad bio otvoren za saradnju. Po završetku projekta sa Centrom za socijalni rad Vranje rade na programu podrške pojedinim ženama kao i na realizaciji plana osamostaljivanja za nekoliko drugih.

“Nacionalna služba za zapošljavanje, je na našem primeru, pokazala da je izuzetno zatvoren državni sistem opterećen administrativnim procedurama. U toku projekta nismo uspele da uspostavimo saradnju sa NSZ Vranje. Na početku projekta, održale smo samo jedan sastanak sa direktorom. Zbog toga smo pripremile predlog Memoranduma o saradnji sa NSZ u svih 7 opština Pčinjskog okruga i dostavile centrali NSZ u Beogradu” – kaže koordinatorka Suzana Antić Ristić.

Na kraju projekta, koji je realizovan od januara do  juna 2018, uz podršku Projekta za promovisanje inkluzivnih tržišta rada u projektu zapadnog Balkana (UNDP),  Odbor za ljudska prava i SOS telefon Vranje su poslodavcima sa kojima su sarađivali uručili Povelje u znak zahvalnosti za učešće u projektu i proglasili ih junacima vranjske privrede pošto su hrabro otvorili vrata za zapošljavanje žena sa iskustvom nasilja u porodici i partnerskim odnosima u Vranju.